Povijest i baština


 

Materijalni ostaci upućuju na postojanje ilirskog (liburnskog) gradinskog utvrđenja, sa kontinuitetom od kasnog brončanog doba do kasne antike. Po jednoj teoriji, ime Šibenik je ilirskog porijekla i povezano je sa brojnim vruljama u okolini.
Šibenik se prvi put spominje u darovnici hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Samostanu sv. Marije u Zadru pisanoj 25. prosinca 1066. godine. Smatra se da je tada već postojala tvrđava na litici nad morem s obzirom da Šibenik tada ugošćuje hrvatskog kralja i svu njegovu pratnju.
Mletački dužd Faledro srušio je „neosvojivu tvrđavu“ prilikom osvajanja Šibenika 1116. godine. Srušen je „kako ne bi bio uporištem hrvatskoj vojsci“ koja je zajedno sa Šibenčanima pružila jak otpor Mlečanima.
Jedna od glavnih „gospodarskih“ grana na Jadranu u to vrijeme je gusarstvo. Ove godine bilježimo prvi dokumentirani izvor o pljačkanju šibenskim gusarima. Deset godina kasnije, 1177. Šibenčani su opljačkali Raymunda de Capella, papinskog izaslanika njemačkom caru. Kako je sigurna i čvrsta tvrđava preduvjet za bavljenje gusarskom djelatnošću, sigurno je da su ju Šibenčani obnovili i maksimalno ojačali nedugo nakon rušenja.
Tvrđavu su ponovno srušili građani Šibenika kako bi spriječili da se u njega usele templari kojima je hrvatsko-ugarski kralj Andrija dao kastrum Šibenik u zamjenu za Klis. Kako svjedoči isprava pape Aleksandra IV. iz 1255. godine, bili su „obuzeti neposlušnim duhom“. Iz iste godine dolazi svjedočanstvo o povezivanju identiteta Šibenčana sa tvrđavom – na prvom sačuvanom pečatu šibenske komune nalazi se prikaz sv. Mihovila na gradskim bedemima.
Tvrđavu su ponovno srušili građani Šibenika kako bi spriječili da se u njega usele templari kojima je hrvatsko-ugarski kralj Andrija dao kastrum Šibenik u zamjenu za Klis. Kako svjedoči isprava pape Aleksandra IV. iz 1255. godine, bili su „obuzeti neposlušnim duhom“. Iz iste godine dolazi svjedočanstvo o povezivanju identiteta Šibenčana sa tvrđavom – na prvom sačuvanom pečatu šibenske komune nalazi se prikaz sv. Mihovila na gradskim bedemima.
U doba pada moći knezova Šubića, jedan od gradova koji se pobunio protiv njih bio je i Šibenik. Kaznenu ekspediciju protiv grada je 1319. vodio ban Mladen Šubić, te ga je opsjeo sa kopnene i morske strane. Uz pomoć mletačke mornarice, Šibenčani su otjerali bansku vojsku od gradskih zidina, a važnu ulogu u obrani grada odigrala je tvrđava sv. Mihovila.
U sklopu većeg mletačko-ugarskog sukoba, pred Šibenik je ove godine došla flota iz Venecije predvođena admiralom Vettoreom Pisanom. Na njegov ultimatum Šibenčani su odgovorili da im „predaja može biti nametnuta samo mačem, a ne riječima“. Uslijedio je žestok napad i pljačka grada, ali tvrđava nije osvojena. Iako je Šibenik teško stradao, taj napad ponovno je pokazao snagu zidova sv. Mihovila.
Mletačka Republika 1409. godine kupuje prava na dijelove Dalmacije od jednog od pretendenata na ugarsko prijestolje. Pri uspostavi vlasti Šibenčani su pokazali najveći otpor. Nakon dugih 38 mjeseci opsade Šibenčani i Mlečani potpisuju ugovor o predaji grada u kojem je jedna od ključnih točaka ona o rušenju tvrđave sv. Mihovila kojom Šibenčani žele spriječiti prisutnost vojne vlasti u gradu, a Mlečani mogućnost pobune stanovništva.
Ipak, na zahtjev Šibenčana 1416. počinje obnova i ojačavanje tvrđave. Uz te radove, u idućih nekoliko godina se počinje i sa gradnjom dvostrukih bedema koji su tvrđavu izravno povezali s morem. Time je obrana znatno poboljšana, jer je osigurana opskrba ili bijeg vojne posade u slučaju neprijateljske opsade ili pobune građana.
Utvrda je najvažniji dio fortifikacijskog sustava Šibenika i u to vrijeme njenu stalnu posadu čini 40 vojnika. Oni su podijeljeni u dvije jedinice, od kojih je svaka imala zapovjednika i kaplara, njihova dva pomoćnika, te 16 samostrelaca (balistarii). Sredinom stoljeća na tvrđavi su se nalazila 32 topa, 5 pušaka, oko 100 samostrela, 77 lukova sa pripadajućih 3000 strijela, 68 kopalja, 42 oklopa i 68 štitova.
Mletačka vlada osigurava sredstva za obnovu tvrđave, između ostaloga i dviju cisterni koje su jedine do danas sačuvane gradnje u unutrašnjem prostoru. Zanimljivo, Mlečani upozoravaju da se na popravak cisterni „potroši što manje novca“.
Mletački poslanik AndreaGiustiniani u svom izvještaju navodi da je tvrđava sv. Mihovila „malena, sa slabim zidinama“. Zaključuje da se obrana grada mora pojačati gradnjom utvrde na obližnjem brdu sv. Ivana, jer bi u suprotnom Osmanlije s njega lakoćom mogli srušiti tvrđavu. To je samo jedan od nekoliko izvještaja iz 16. stoljeća koji pokušavaju alarmirati mletačku vlast o stanju gradskih fortifikacija.
Dvije osmanske opsade Šibenika razbijene su primarno zbog žurne gradnje dvaju novih obrambenih utvrđenja na brdima iznad Šibenika, tvrđava sv. Ivana i Barone. Prema izvorima, tijekom druge opsade poginulo je 4000 osmanskih vojnika. Nedugo potom, mletački vojni savjetnik Onofrio de Campo počinje svoj izvještaj iz Dalmacije sa rečenicom: „Glede važnosti, šibenska tvrđava ključna je među svim tvrđavama ove pokrajine. Ona je mjesto na kojem neprijatelj može nanijeti najveći gubitak… ne samo Prejasnoj Republici, nego i neizmjernu štetu za čitavo kršćanstvo.“
„Tada je u noći od 14. na 15. veljače pogođen gromom stara tvrđava u Šibeniku. Zapalilo se skladište baruta i odletjela je u zrak zapadna strana sa crkvom sv. Mihovila, najstarijom u gradu. S zapovjednikom AndreomMoresinijem poginulo je 43 što vojnika, topnika i žena, dijelom od siline zapaljenog baruta, a dijelom zatrpani ruševinama, koje su, srušivši se i na okolne kuće, prouzročile znatnu štetu i opću paniku. Također je bila uništena i čudotvorna slika Gospe što se nalazila u toj crkvi, na veliku žalost građana, iako je na njezino mjesto stavljena jedna slična, jednako stara i štovana.“ (Frane Divnić)
Dana 21. kolovoza dogodila se još razornija eksplozija barutane. Kamenje s tvrđave je letjelo sve do mora, a nastradao je čitavi jugozapadni dio tvrđave, te dijelovi sjevernog zida.
Po prvi put nakon više stoljeća, Šibenčane je posjetio njihov državni poglavar, austrijski car Franjo I., na svom proputovanju kroz Dalmaciju. Car je zamijetio i šibensku tvrđavu: „Grad je opasan visokim bedemima koji obuhvaćaju i zamak…“, te piše da se na utvrdu moglo doći stepenicama kroz dvostruke bedeme.
Nakon što je 1822. godine inženjer Giustiniani austrijsku upravu izvijestio o lošem stanju utvrda i istaknuo potrebu njihove obnove, tvrđava sv. Mihovila, ostale tvrđave i gradske zidine su rekonstruirane.

Nezaobilazna postaja svakog posjeta Šibeniku svakako je srednjovjekovna tvrđava sv. Mihovila. Podignuta je na šezdeset metara visokoj strmoj kamenoj uzvisini koja dominira okolnim akvatorijem. Pod njenim zidinama razvio se Šibenik, najstariji autohtoni hrvatski grad na Jadranu, koji se prvi put spominje na Božić 1066. godine kao mjesto u kojem je boravio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. sa svojom dvorskom pratnjom.

Smještena je na strateški iznimno povoljnom položaju, na pola puta između antičkih središta Zadra i Splita, u zaštićenom ušću rijeke Krke, te u blizini svih važnijih prometnih puteva u Dalmaciji. Tvrđava ima izuzetno značenje za povijest i urbani razvoj Šibenika. Originalno je sagrađena kao osmatračnica šibenskog zaljeva i ušća Krke, te kao sklonište za okolno stanovništvo. Tijekom srednjovjekovljatvrđava je postala izvorišna točka obrambenog fortifikacijskog sustava zidina i tvrđava grada Šibenika. Tvrđava duguje ime crkvi sv. Mihovila, koja se od 12. stoljeća nalazila unutar njenih zidova. Ona nije sačuvana, ali je tvrđava zadržala imeovog sveca koji je vrlo rano postao i zaštitnik grada Šibenika.

O važnosti ovog mjesta za povijest šibenskog kraja svjedoče brojni arheološki nalazi - od prapovijesne sjekirice, preko rimskih koštanih igala do srednjovjekovne keramike. Kao ključni obrambeni položaj u regiji, tvrđava je kroz povijest nekoliko puta razarana i obnavljana, te nam je sačuvana u obliku nepravilnog četverokuta. Najstariji danas sačuvani dio tvrđave, istočni zid, potječe iz 13. stoljeća, no veći dio tvrđave – ostali zidovi, pretprostori, dvostruki bedemi – sagrađen je u 15. stoljeću. Znatna oštećenja zidova dogodila su se 1663. i 1752. godine, od eksplozija barutane koja je bila smještena unutar tvrđave.

Kako i priliči vojnoj arhitekturi, tvrđava ima tek nekoliko dijelova iz kojih čitamo stilske karakteristike pojedinih razdoblja. Sačuvane su dvije kvadratne kule na istočnom zidu, te dvije poligonalne na sjevernom. Zidove krase brojni grbovi, poput onog šibenskog kneza Dolfina nad gotičkim lukom glavnih vrata tvrđave. Gradnjom dviju cisterni za vodu, sačuvanih i danas, vojnoj posadi je omogućena ključna potreba vojničkog života. Ostale popratne građevine, poput spavaonica, skladišta i drugih nužnih prostora, nisu sačuvane.

Kompleks tvrđave čini nekoliko elemenata: predtvrđavski prostori na rubu litice prema istoku i jugu, podzidovi sa sjeverne i zapadne strane. Dio fortifikacijskog kompleksa tvrđave su i atraktivni dvostruki bedemi koji se niz strmu liticu spuštaju izravno prema moru. Služili su za povlačenje ili opskrbu vojne posade tvrđave u slučaju opsade neprijatelja ili pobune građana.

Šibenska tvrđava (castrum) se prvi put spominje u povijesnim dokumentima na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Vjerojatno je služila kao baza za gusarenje, tada jako rašireno na istočnoj obali Jadrana. Već 1116. opisuje se vojna u kojoj je mletački dužd razorio njezine „neosvojive“ zidove. No, taj opis je možda pretjeran, jer se gusarenje nastavilo tijekom 12. stoljeća. Tvrđavu su ponovno privremeno razorili sami Šibenčani („obuzeti buntovnim duhom“, po riječima pape Aleksandra IV) u prvoj polovici 13. stoljeća, kako bi spriječili da se u njoj nastani templarski red. O snažnom prirodnom položaju svjedoči i događaj iz 1378. godine, kada mletački admiral Pisani nije uspio zauzeti tvrđavu, iako je osvojio i zapalio ostatak grada.

Nakon 38 mjeseci opsade, 1412. godine Šibenčani padaju pod vlast Mletačke Republike, u čijem će sastavu ostati nešto manje od četiri stoljeća. Ugovor o predaji grada sadržavao je odredbu rušenja tvrđave. Od toga se ubrzo odustalo, te se ona u sljedećih desetak godina popravlja i nadograđuje dodatnim elementima poput dvostrukih bedema. Tijekom duge mletačke vladavine fortifikacije grada se nadopunjavaju drugim utvrdama (sv. Nikole, sv. Ivana, Barone), koje uspješno brane Šibenik od napada Osmanlija. No, postojanje novijih i važnijih utvrđenja na širem gradskom perimetru dovelo je do zapuštanja tvrđave sv. Mihovila, koja je dodatno pogođena eksplozijama skladišta baruta 1663. i 1752. godine unutar njezinih zidova. Konačno, nova austrijska uprava 1832. godine obnavlja veći dio tvrđave i gradskih zidina.

Tvrđava sv. Mihovila prepoznatljivi je simbol grada Šibenika, te kao takva, zajedno sa cijelim fortifikacijskim sustavom grada ima iznimno kulturno-povijesno i prostorno-urbanističko značenje te predstavlja značajnu arhitektonsko-graditeljsku baštinu Dalmacije i Hrvatske.

 

 

 

MEDIJSKI POKROVITELJ

MEDIJSKI POKROVITELJ

MEDIJSKI POKROVITELJ

PRODAJA ULAZNICA